zeljothebest

12.03.2007.

zeljo

Objavio/la wolfgangster u 15:39, 1 komentar(a), print, #

02.03.2007.

SANEL JAHIC NOVOSTI

Iako je transfer u Spartak vec bio gotov...

Sanel Jahic i dalje ostaje igrac Želje

Iako je u medijima transfer Sanela Jahica u ruski Spartak iz Nalchika bio gotova stvar, prema informacijama koje smo dobili iz Željezničara ovaj igrac se danas vraca na Grbavicu neobavljena posla.

Cak je i menadzer ovog igraca davao izjave kako je Jahic blizu potpisivanja trogodisnjeg ugovora, ali ocito kako je sve propalo, a da se ne zna pravi razlog. Sumnja se da se u transfer upetljalo previse menadzera, te da su Rusi koji su bili zadovoljni Jahicevom igrom na probnoj utakmici, na kraju ipak odustali od transfera.

Koji god razlog bio, Jahic se vec danas vraca u Sarajevo, ali pitanje je da li ce biti u kombinaciji za mec protiv Posusja, s obzirom na razvoj situacije.

Objavio/la wolfgangster u 15:34, 0 komentar(a), print, #

02.03.2007.

najbolji rezultati

Sampion Bosne i Hercegovine 1946.godine

Prvo prvenstvo Bosne i Hercegovine odrzano je 1946, klubovi su se prvo takmicili u tri podsaveza: Sarajevskom, Banjaluckom i Mostarskom. tri prvaka bili su Zeljeznicar, Borac i Velez.U finalnom dijelu pobijedio je Zeljeznicar, postao prvi prvak Bosne i Hercegovine i izborio pravo igranja u Prvoj saveznoj ligi kao prvi i jedini klub iz Bosne i Hercegovine. Nakon ovog uspjeha dolaze teski dani za Zeljeznicar. Odlukom politickih vrhova Zeljeznicar je novoformiranom klubu Torpedo morao ustupiti svoje najbolje igrace: Lovrica (10 godina bio najbolji igrac i kapiten), Alajbegovica, Konjevoda, Lazarevica, Rajlica, Golca, Silica. Jedini igrac koji je uspio odoliti svim ucjenama je Josko Domorocki. Nakon toga, Torpedo je sa Zeljinim igracima i politickim lobijima uspio uci u prvu ligu, a Zeljo je dugo vremena taborio po raznim ligama. Jesenji sampion ex Jugoslovenske lige 1966/67.godine: To je do tada bio najbolji Zeljin rezultat, Zeljo je imao mlad i perspektivan tim koji je imao sampionsku perspektivu. U to doba u Zelji su igrali: Radovic, Hrvat, Kadric, Bratic, Katalinski, Hadziabdic, Jelusic, Bajic, Osim,F. Mujkic, Derakovic, Saracevic, M. Mujkic, Bratic, Spreco. Medjutim na kraju prvenstva zauzeli su cetvrto mjesto na tabeli.

JESENJI SAMPION JUGOSLOVENSKE LIGE 1966/1967

To je do tada bio najbolji Zeljin rezultat. Zeljo je imao mlad i perspektivan tim koji je imao sampionsku perspektivu. U to doba u Zelji su igrali: Radovic, Hrvat, Kadric, Bratic, Katalinski, Hadziabdic, Jelusic, Bajic, Osim, F. Mujkic, Derakovic, Saracevic, M. Mujkic, Bratic, Spreco. Medjutim, na kraju prvenstva su zauzeli cetvrto mjesto na tabeli.

Vice sampion ex Jugoslavije 1970/71.godine

Nakon brilijantnih partija, nakon kojih su Zelju prozvali Plavi expres, Zeljeznicar je bio nadomak i osvajanja sampionske titule. generacija koja se prosetala ligom ipak na kraju nije uspjela izboriti konacnu pobjedu. Prvak je bio Hajduk, kojem je cak priznat gol koji je igrac dao rukom . Tu generaciju cini li su: Radovic, Kadric, Hrvat, Bratic, Kojovic, Derakovic, Hadziabdic, Jelusic, Jankovic, Bukal, Spreco, Bajic, Janjus, Katalinski, Becirspahic.

Sampion ex Jugoslavije 1971/72.godine

Po prvi put u istoriji Zeljeznicar je postao prvak Jugoslavije sakupivsi 51 bod, za deset vise od drugoplasirane Crvene Zvezde. Nakon poslijeratnih muka i stagniranja, nakon sto je nekoliko godina bio u vrhu Yu fudbala Plavi su Sampionsku titulu donijeli na Grbavicu. Titula je ovjerena u Beogradu 15.juna kada je Zeljo pobjedio Partizan sa 4:1. Kao sampion igrao je protiv Derbi Kauntia. Zeljo je izgubio obje utakmice, na Kosevu 2:1 i u gostima 2:0.

Finalist Kup-a ex Jugoslavije 1981

Malo je Zelji nedostajalo da se okiti jos jednim trofejom u bivsoj drzavi. U Beogradu pred prepunim tribinama, Bazdarevic je u 36 minutu iz penala doveo Zeljeznicar u vodstvo na opstu radost vise od deset hiljada plavo bijelih navijaca. Sa tim rezultatom se otislo na odmor. U drugom poluvremenu Velez je vodio 2:1, Bazdarevic je u 61 minutu vratio nadu u povoljan ishod utakmice. Ali u 78 minutu igrac Veleza, Okuka dovodi svoj tim u vodstvo i utakmica se zavrsava rezultatom 3:2 za Velez. Tu utakmicu su igrali: Njegus, Berjan, Komsic, Lusic, saracevic, Cilic, Nikic (Grabo), Odovic (Vlaski), Paprica, Bazdarevic, Bahtic. Do finala Zeljo je pobjedio Rudar iz Velenja (2:1), Slobodu iz Titovog Uzica (1:0), Radnicki iz Nisa (1:0), Partizan (2:0).

Polufinalist Kup-a UEFA 1984/85

Jedna odlicna Zeljina generacija koja nije uspjela osvojiti sampionsku titulu ali je uspjela uci u istoriju sa najvecim medjunarodnim uspjehom i sa jednim golom koji se ni danas nije zaboravio. Zeljin Plavi ekspres je furiozno stigao do polufinala Kup-a UEFA i do finala sa Real Madridom ga dijelilo nevjerovatne tri minute. Zeljo je u prvom kolu izgubio 1:0 u Bugarskoj od njihovog predstavnika Slivena, medjutim u Sarajevu dozivjeli su debakl od 5:1. Nakon toga Zeljo igra sa Svicarskim Sionom 2:1 na Grbavici, u uzvratnoj utakmici je bilo 1:1. Zeljeznicar je pregazio jos Rumunsku Kerajovu (0:2, 4:0) i Sovjetski Dinamo iz Minska (2:0, 1:1) . Nakon toga dolazi utakmica protiv Videotona u Madzarskoj u Sekesfehervaru, Zeljo gubi 3:1. Na kraju, utakmica na Grbavici, golovima Bahtica i Curica Zeljo je bio u finalu, a navijaci na sedmom nebu, medjutim dolazi 87 minut i Cuhaji...

Sampion Bosne i Hercegovine 1997/98.godine

Nakon jos jednog teskog perioda u istoriji kluba, kad nas je der'o ko je stigao. Dosao je i taj trenutak satisfakcije. Zeljo je na kraj prvenstva zavrsio na cetvrtom mjestu, to mjesto nas je vodilo u play-off za sampiona Bosne i Hercegovine. Zeljo je igrao u grupi sa Bosnom i Zrinjskim. Prva utakmica je zavrsena je 3:0 za Zelju, Bosna je jednostavno bila pregazena. U drugoj utakmici popustilo se malo u igri, ali je i to bilo dovoljno da stignemo u finale pobjedivsi Zrinjski sa 2:1. U finalu nas je cekalo Sarajevo. Utakmica koja je svakako teska i kada se i za puno manje uloga nego sto je titula sampiona. Utakmica nije bila na zavidnom nivou, naravno bila je napeta do samog kraja, ali Zeljo nije igrao bas onako kako smo se svi nadali. Medjutim u zadnjoj minuti momak koji se zove Hadis Zubanovic je zatresao mrezu Sarajeva i poklonio nam prvu poslijeratnu titulu. Akcija je krenula od Pehlivanovica, preko Sopovica do Zubanovica i lopta je u golu. Hadis Zubanovic je igrac koji ce dugo ostati zapamcen po svojim igrama u play-offu. Zeljo nije imao priliku igrati u predkolu Lige Prvaka, vec je igrao u Kup-U UEFA i ne bi se moglo reci da je razocarao. Naravno svi smo se mi potajno nadali nekom uspjehu, ali 1:1 na Kosevu i 1:0 u Skotskoj protiv Kilmarnocka i nije tako lose kada uzmemo u obzir nase uslove.

Pobjednik Super kup-a BiH 1999.godine

Osvajac Kup-a BiH 2000.godine

Pobjednik Super kup-a BiH 2001.godine

Osvajac Super Kupa 1998.

Jesenja sezona je bila na izmaku, a Zeljeznicar nije opravdao ulogu sampiona. U vrlo losoj atmosferi, i jos losijim vremenskim uslovima, NSBiH je donio odluku da se utakmica Super kupa Bosne i Hercegovine protiv Sarajeva odigra na Dan drzavnosti. Tog 25. novembra 1998. godine na Grbavici se skupilo 15.000 gledalaca, a mnogi su bili pesimisticni po pitanju ishoda. Prvo poluvrijeme nije donijelo kvalitetnu igru i svi su imali osjecaj da bi utakmica mogla biti odlucena jednim golom. Medjutim, drugo poluvrijeme je donijelo nesto sasvim drugo. “Munjeviti rat” u izvedbi plavih momaka je rezultirao sa cetiri pogotka u mrezi nasih komsija, a strijelci su bili Fatic, Muharemovic, Radonja i Zeric. Ovo je zasigurno jedna od najsladjih pobjeda u duelima sa gradskim rivalom, a sastav je izgledao ovako: Guso, Mulalic, Burek, Kunic (Lagumdzija), Biscevic, Kurt, Fatic, Radonja (Zeric), Muharemovic, Obuca (Cenan), Zubanovic.

2000. GODINA

Moglo bi se reci da je ovo bila godina koja je oznacavala pocetak jedne nove ere u historiji FK Zeljeznicar. Rezultatski, ostace ubiljezeno da je Zeljeznicar osvojio Kup Bosne i Hercegovine, pobjedom u finalnom liga takmicenju sa visockom Bosnom i Slobodom. Zeljeznicar je veci dio sezone bio na vodecem mjestu lige. Ipak, u posljednjem kolu, prvo mjesto je ustupio Jedinstvu iz Bihaca, ali je i to bilo dovoljno za nastup u doigravanju za sampiona sa klubovima iz Zapadne Hercegovine. Igranje na dva fronta, i to svaki drugi dan, moralo je dovesti do umora i popustanja u jednom takmicenju. Na kraju je osvojen kup, sto je omogucilo ponovni nastup u Super kupu. Krajem godine i pocetkom naredne su odigrane dvije utakmice sa ekipom Brotnja (sampion 2000. godine). Rezultat od 0:0 u Citluku, te 3:1 na Grbavici je bilo dovoljno za jos jedan trofej.

2000/2001 - Prva dupla kruna

U maratonskom prvenstvu, u kojem su odigrana cak 42. kola, Zeljeznicar je na velicansten nacin dosao do jos jedne titule sampiona Bosne i Hercegovine. Ubjedljivo je osvojio prvo mjesto na tabeli, uz impresivnu gol-razliku 113:38. Medjutim, pocetkom proljetnog dijela nije sve izgledalo tako sjajno. Zeljo je zapao u krizu, a sve je rezultiralo smjenom trenera. Dinu Djurbuzovica je zamijenio dotadasnji trener juniora Amar Osim. Mnogi su bili skepticni, ali ono sto se desilo svega nekoliko dana kasnije, sve je razuvjerilo. Na Kosevu je sa 3:0 pregazeno zahuktano Sarajevo, ali iznad svega su svi bili zadovoljni zbog nacina na koji je taj rezultat ostvaren. Zeljeznicar je pokazao da je zrela ekipa, sa nekoliko sjajnih pojedinaca, medju kojima i kapiten Dzalaludin Muharemovic, koji je osvojio titulu najboljeg strijelca. Na drugoj strani, Zeljeznicar je dosao i do finala Kupa Bosne i Hercegovine gdje su nas jos jednom cekale komsije. U uzbudljivoj i nadasve kvalitetnoj utakmici, Sarajevo je dva puta vodilo, a Zeljeznicar golovima Alihodzica stizao. Konacno, Muharemovic je donio pobjedu Zeljeznicaru rezultatom 3:2. U toj generaciji su nastupali: Kruzik, Guso, Biscevic, Mulaosmanovic, Kurt, Mulalic, Alihodzic, Adzem, Beslija, Zeric, Muratovic, Muharemovic, Joldic, Garcevic, Kunic, Zubanovic, Fatic, Mesic, Sabic, Ihtijarevic, Radonja, Burek, Prepoli, Holjan…

2001/2002 - Druga titula zaredom

Ponovo je Zeljeznicar vrlo sigurno dosao do titule sampiona Bosne i Hercegovine. Drugoplasirani Siroki Brijeg je zaostao punih 11 bodova, a zvanicna potvrda je stigla dva kola prije kraja. U fenomenalnoj atmosferi na prepunoj Grbavici, u gradskom derbiju je savladano Sarajevo sa 1:0. Iako igra nije bila na visokom nivou, svi su zadovoljni otisli sa pjesmom na usnama, jer Zeljeznicar je odbranio titulu. Ponovo smo stigli i do finala Kupa Bosne i Hercegovine, ali ovaj put nije bilo srece. Sarajevo je u triler-zavrsnici pobijedilo rezultatom 2:1. Na semaforu kosevskog stadiona je stajalo 1:0 za Sarajevo, a onda je u 91. minuti Gredic iz slobodnog udarca izjednacio. Nazalost, eksplozija radosti je trajala svega dvije minute, jer smo uspjeli primiti jos jedan gol. Ipak, i dalje je stajala cinjenica da je Zeljeznicar najjaci tim na prostoru Bosne i Hercegovine. Iako klubovi iz RS nisu ucestvovali u zajednickoj ligi, u Kupu smo imali priliku sastati se sa Leotarom i glatko ih savladati, prvo u Trebinju, a onda i na Grbavici. Ovu sezonu su u dresu Zeljeznicara odigrali: Kruzik, Mulaosmanovic, Zeric, Kurt, Adzem, Mulalic, Alihodzic, Alic, Karic, Huljev, Fatic, Gredic, Biscevic, Muharemovic, Seferovic, Silic, Jahic, Tica, Guvo, Garcevic, Prepoli…

2002/2003 - Vicesampioni i jos jedan Kup

Koliko je samo ova sezona donijela radosti i tuge istovremeno. Pocelo je kao u snovima. Evropski pohod Zelje je zapoceo na Islandu. U dvije utakmice smo pobijedili tamosnjeg prvaka Akranesa. Isto se dogodilo i protiv norveskog Lillestroema, a onda je na red dosao Newcstle United. Naravno, svima je bilo jasno da je gotovo nemoguce napraviti iznenadjenje. Ali cinjenica da nas samo jedan korak dijeli od najveceg svjetkog klupskog takmicenja - Lige sampiona, dizala je temperaturu u ionako vrelim avgustovskim danima. Izgubili smo, ali Zeljeznicar se nije obrukao, a svima ce jos dugo biti urezane u sjecanju prelijepe slike natrpanog Koseva obojenog u PLAVO. Evropska avantura, ipak, nije bila zavrsena, jer nas je ocekivao nastup u Kupu UEFA, i spanska Malaga.
Kada je u pitanju domaci plan, po prvi put su se u zvanicno ligasko takmnicenje ukljucili i klubovi iz RS. To je svakako doprinijelo jacanju konkurencije, a vec poslije nekoliko kola je bilo jasno da ce ovo biti jedna veoma teska sezona. Zeljeznicar je u Leotaru dobio izrazito jakog konkurenta i borba se vodila cijelim tokom 38 kola dugog prvenstva. U posljednje kolo smo usli poravnati, a da je tako ostalo, Zeljeznicar bi zbog boljeg medjusobnog omjera bio sampion. Hiljade navijaca u plavom se zaputilo u Siroki Brijeg na odlucujucu utakmicu, a veliki broj njih je ostao u Sarajevu zbog nedovoljnog broja autobusa. Ulice su taj dan bile puste, i svi su osluskivali sta se desava u Sirokom Brijegu, ali i u Ugljeviku, gdje je gostovao Leotar. Nazalost, Leotar je pobijeio Rudar sa 2:1, a mi smo prikazali veoma slabu igru i zasluzeno smo porazeni sa 1:0. Kao nedovoljna utjeha, ostao nam je kup, gdje smo u finalu, u dvije utakmice, jos jednom dokazali da smo bolji od Leotara. Zeljin dres su u ovom prvenstvu nosili: Hasagic, Kruzik, Mulalic, Jahic, Alihodzic, Muharemovic, Biscevic, Mulaosmanovic, Guvo, Gredic, Kajtaz, Karic, Avdija, Cosic, Zeric, M. Mesic, Radonja, Smailagic, Aleksic, Rascic, Alagic, Silic, Tica, Beslija, Mudrinic, Bajkusa, Seferovic, S. Mesic, Hadzic, Tresnjo, Holjan.

Objavio/la wolfgangster u 15:10, 0 komentar(a), print, #

02.03.2007.

historia najvatrenijih navijaca zeljeznicara MANIJAKA

Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.

U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.

U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".

U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.

Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".

U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.

Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.

Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.

I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"

Objavio/la wolfgangster u 15:03, 0 komentar(a), print, #

02.03.2007.

SLIKE MANIJAKA NA DERBIJIMA

Objavio/la wolfgangster u 14:52, 0 komentar(a), print, #

02.03.2007.

GRBAVICA

Grbavica

Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica, hram fudbala, međutim Željo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Željo je svoje utakmice igrao na stadionu 6. April koji se nalazio na Čengić vili. Na tom stadionu je Željezničar igrao svoje prvoligaške utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmičio u Prvoj ligi tadašnje Jugoslavije. 1953. godine izgrađena je Grbavica (Dolina ćupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je ušla legendu. 13. septembra otvorena je Grbavica i Željo je pobijedio ekipu Šibenika sa 4:1. Stadion se počeo graditi 1949. godine predanim dobrovoljnim radom članova RSD Željezničar. U početku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976. godine, u međuvremenu Željo je svoje utakmice igrao na Koševu.

Onda je došao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio poprište žestokih sukoba. Reintegracijom Sarajeva i mi smo došli u posjed svog stadiona. Zvanično je otvoren 2. maja 1996. godine, kada su Željo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalištem. Treba napomenuti da je Željo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takođe više ne postoji.

Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobođenju":

Jaka volja jača od svega
Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Željezničar je počeo da kuburi sa igralištem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlačionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je priča o njegovim seobama i nekakvom vječitom podstanarskom statusu duga i tužna.
Podstanari
Željezničari su, međutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjeđivala je neimaštinu, progone,otimanje i paljevine....
Prvo, nazovimo ga “igralište” bilo je na Čengić-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vježbalište, gdje su još austrougarski vojnici učili da marširaju. Ledina tada nije bila ničija. Riješili su da baš tu postave stative, naravno bez mreža, izmarkirali “teren”. Istina, već postojeći i vodeći klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sašk, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igrališta, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, što Željezničari nisu mogli, jer su živjeli od članarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad već imao)... Na treninge su odlazili pješke, uredno, noseći svoju opremu pod miškom. O klubanama ili tuševima nije bilo ni govora. Svaki igrač održavao je svoju opremu.
Kada su stekli nešto novaca, organizujući dobro posjećene igranke i priredbe u Aćima Babića ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igralište Sašk-a u Kovačićima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, čak i ekonoma Vonenka Kranjca.
Prvo novo igralište
Od 1931. godine u Pofalićima, na zemljištu koje je pripadalo Željeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, počela je izgradnja Željezničarevog novog igrališta.
Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, stručni dio posla besplatno je obavljen u Željezničkoj direkciji. Fizički dio posla, uređenje i odvoz zemlje radili su svi fudbaleri, članovi uprave, službenici i radnici na željeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovučeno je 36 vagona šljake iz Ložionice. Sve je to bila drenaža, zatim je nabačen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeći vrijedno kao mravi, 1932. završili su posao.
Igralište je bilo izgrađeno tako da se pola sata i poslije najveće kiše na njemu moglo komotno igrati. Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Međutim, iz čiste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Želje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je činjeno da bi se dočepali Željinih igrača (kao što je činjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Pošto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Željezničkoj glavnoj radionici pitanje vlasništva zemljišta na kojem je izgrađeno igralište. Uspjeli su utvrditi da zemljište pripada Srednjem stovarištu. I, 1938. počelo je na samom centru igrališta uskladištavanje građevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igrališta.
Pošto je Željezničar postao ozbiljan konkurent u međusobnim susretima, očekivali su da će se ovim činom – gubitkom igrališta – klub konačno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat – Željezničar je ostao jedinstven i čvršći. Što se tiče stadiona, bili su beskućnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice.
Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragično-teških situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, prošlo je više od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji većeg i modernijeg stadiona na Koševu.
Konačno u svom domu
Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predviđeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, između ostalog, nalazili: gimnastička sala, sobe za smještaj gostujućih ekipa, restoran i još niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva.
Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dograđeni dio teško ostećen. Vatra je progutala svu Željezničarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kažu da im je najviše žao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi.
“Sportsko društvo Željezničar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rješenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog društva Željezničar, koje ima 14 klubova” – kaže direktor Društva Zdenko Jelić. “Ovom prilikom”, dodaje Jelić, “moram reći da je od 316 pehara koliko je uništeno – popaljeno ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Željini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takođe bilo mnogo pehara sačuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.”

Golman

GRAHOVAC Branko

Golman

BEĆIROVIĆ Kenan

Golman

MULALIĆ Edis

Odbrana

KAJTAZ Admir

Odbrana

SELIMBEGOVIĆ Mersad

Odbrana

DUDO Edin

Odbrana

ZUKANOVIĆ Ermin

Odbrana

SINANOVIĆ Mensur

Odbrana

GREDIĆ Almir

Odbrana / vezni red

MEMIŠEVIĆ Damir

Odbrana / vezni red

ALAGIĆ Mirzet

Vezni red

MUHAREMOVIĆ Dino

Vezni red

JAMAK Nermin

Vezni red

COCALIĆ Edin

Vezni red

ŠTILIĆ Semir

Vezni red

RAŠČIĆ Almir

Vezni red

VLADAVIĆ Admir

Vezni red / napad

BEŠLIJA Haris

Vezni red / napad

RAŠČIĆ Admir

Napad

HADŽIĆ Emir

Napad

BOJO Josip

Napad

PJANIĆ Anel

Napad

ŠEHIĆ Ibrahim

ŽERIĆ Senad

Vezni red / napad

Objavio/la wolfgangster u 14:07, 0 komentar(a), print, #

02.03.2007.

pocetak

evo ja odlucio napravit blog o igracima ,novostima i manijacima iz zalje

Objavio/la wolfgangster u 14:01, 3 komentar(a), print, #

<< 03/2007 >>
ned	pon	uto	sri	cet	pet	sub
				01	02	03
04	05	06	07	08	09	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31