zeljo
Dobrodošli na moj blog
Iako je transfer u Spartak vec bio gotov...
Sanel Jahic i dalje ostaje igrac Želje
Iako je u medijima transfer Sanela Jahica u ruski Spartak iz Nalchika bio gotova stvar, prema informacijama koje smo dobili iz Željezničara ovaj igrac se danas vraca na Grbavicu neobavljena posla.
Cak je i menadzer ovog igraca davao izjave kako je Jahic blizu potpisivanja trogodisnjeg ugovora, ali ocito kako je sve propalo, a da se ne zna pravi razlog. Sumnja se da se u transfer upetljalo previse menadzera, te da su Rusi koji su bili zadovoljni Jahicevom igrom na probnoj utakmici, na kraju ipak odustali od transfera.
Koji god razlog bio, Jahic se vec danas vraca u Sarajevo, ali pitanje je da li ce biti u kombinaciji za mec protiv Posusja, s obzirom na razvoj situacije.
Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.
U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.
U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".
U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.
Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".
U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.
Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.
Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.
I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"







Grbavica
Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica, hram fudbala, međutim Željo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Željo je svoje utakmice igrao na stadionu 6. April koji se nalazio na Čengić vili. Na tom stadionu je Željezničar igrao svoje prvoligaške utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmičio u Prvoj ligi tadašnje Jugoslavije. 1953. godine izgrađena je Grbavica (Dolina ćupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je ušla legendu. 13. septembra otvorena je Grbavica i Željo je pobijedio ekipu Šibenika sa 4:1. Stadion se počeo graditi 1949. godine predanim dobrovoljnim radom članova RSD Željezničar. U početku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976. godine, u međuvremenu Željo je svoje utakmice igrao na Koševu.
Onda je došao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio poprište žestokih sukoba. Reintegracijom Sarajeva i mi smo došli u posjed svog stadiona. Zvanično je otvoren 2. maja 1996. godine, kada su Željo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalištem. Treba napomenuti da je Željo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takođe više ne postoji.
Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobođenju":
Jaka volja jača od svega
Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Željezničar je počeo da kuburi sa igralištem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlačionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je priča o njegovim seobama i nekakvom vječitom podstanarskom statusu duga i tužna.
Podstanari
Željezničari su, međutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjeđivala je neimaštinu, progone,otimanje i paljevine....
Prvo, nazovimo ga “igralište” bilo je na Čengić-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vježbalište, gdje su još austrougarski vojnici učili da marširaju. Ledina tada nije bila ničija. Riješili su da baš tu postave stative, naravno bez mreža, izmarkirali “teren”. Istina, već postojeći i vodeći klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sašk, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igrališta, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, što Željezničari nisu mogli, jer su živjeli od članarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad već imao)... Na treninge su odlazili pješke, uredno, noseći svoju opremu pod miškom. O klubanama ili tuševima nije bilo ni govora. Svaki igrač održavao je svoju opremu.
Kada su stekli nešto novaca, organizujući dobro posjećene igranke i priredbe u Aćima Babića ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igralište Sašk-a u Kovačićima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, čak i ekonoma Vonenka Kranjca.
Prvo novo igralište
Od 1931. godine u Pofalićima, na zemljištu koje je pripadalo Željeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, počela je izgradnja Željezničarevog novog igrališta.
Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, stručni dio posla besplatno je obavljen u Željezničkoj direkciji. Fizički dio posla, uređenje i odvoz zemlje radili su svi fudbaleri, članovi uprave, službenici i radnici na željeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovučeno je 36 vagona šljake iz Ložionice. Sve je to bila drenaža, zatim je nabačen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeći vrijedno kao mravi, 1932. završili su posao.
Igralište je bilo izgrađeno tako da se pola sata i poslije najveće kiše na njemu moglo komotno igrati. Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Međutim, iz čiste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Želje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je činjeno da bi se dočepali Željinih igrača (kao što je činjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Pošto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Željezničkoj glavnoj radionici pitanje vlasništva zemljišta na kojem je izgrađeno igralište. Uspjeli su utvrditi da zemljište pripada Srednjem stovarištu. I, 1938. počelo je na samom centru igrališta uskladištavanje građevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igrališta.
Pošto je Željezničar postao ozbiljan konkurent u međusobnim susretima, očekivali su da će se ovim činom – gubitkom igrališta – klub konačno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat – Željezničar je ostao jedinstven i čvršći. Što se tiče stadiona, bili su beskućnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice.
Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragično-teških situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, prošlo je više od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji većeg i modernijeg stadiona na Koševu.
Konačno u svom domu
Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predviđeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, između ostalog, nalazili: gimnastička sala, sobe za smještaj gostujućih ekipa, restoran i još niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva.
Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dograđeni dio teško ostećen. Vatra je progutala svu Željezničarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kažu da im je najviše žao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi.
“Sportsko društvo Željezničar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rješenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog društva Željezničar, koje ima 14 klubova” – kaže direktor Društva Zdenko Jelić. “Ovom prilikom”, dodaje Jelić, “moram reći da je od 316 pehara koliko je uništeno – popaljeno ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Željini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takođe bilo mnogo pehara sačuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.”
PJANIĆ Anel
Datum rođenja: 26.12.1983.
HADŽIĆ Emir
Datum rođenja: 19.07.1984.
RAŠČIĆ Almir
Datum rođenja: 07.11.1984.
JAMAK Nermin
Datum rođenja: 25.08.1986.
MUHAREMOVIĆ Dino
Datum rođenja: 25.10.1985.
ALAGIĆ Mirzet
Datum rođenja: 12.08.1978.
MEMIŠEVIĆ Damir
Datum rođenja: 22.01.1984.
GREDIĆ Almir
Datum rođenja: 27.04.1976.
DUDO Edin
Datum rođenja: 30.04.1981.
SELIMBEGOVIĆ Mersad
Datum rođenja: 29.04.1982.
KAJTAZ Admir
Datum rođenja: 30.03.1978.
MULALIĆ Edis
Datum rođenja: 23.10.1975.
GRAHOVAC Branko
Datum rođenja: 08.07.1983.
EFENDIĆ Faris
Datum rođenja: 20.02.1983.
|
Tim EFENDIĆ Faris GolmanGRAHOVAC Branko GolmanBEĆIROVIĆ Kenan GolmanMULALIĆ Edis OdbranaKAJTAZ Admir OdbranaSELIMBEGOVIĆ Mersad OdbranaDUDO Edin OdbranaZUKANOVIĆ Ermin OdbranaSINANOVIĆ Mensur OdbranaGREDIĆ Almir Odbrana / vezni redMEMIŠEVIĆ Damir Odbrana / vezni redALAGIĆ Mirzet Vezni redMUHAREMOVIĆ Dino Vezni redJAMAK Nermin Vezni redCOCALIĆ Edin Vezni redŠTILIĆ Semir Vezni redRAŠČIĆ Almir Vezni redVLADAVIĆ Admir Vezni red / napadBEŠLIJA Haris Vezni red / napadRAŠČIĆ Admir NapadHADŽIĆ Emir NapadBOJO Josip NapadPJANIĆ Anel NapadŠEHIĆ Ibrahim ŽERIĆ Senad Vezni red / napad |
![]() |
| << 03/2007 >> | ||||||
| ned | pon | uto | sri | cet | pet | sub | 01 | 02 | 03 |
| 04 | 05 | 06 | 07 | 08 | 09 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |