zeljothebest

Dobrodošli na moj blog

12.03.2007.

zeljo

02.03.2007.

SANEL JAHIC NOVOSTI

Iako je transfer u Spartak vec bio gotov...

Sanel Jahic i dalje ostaje igrac Želje

Iako je u medijima transfer Sanela Jahica u ruski Spartak iz Nalchika bio gotova stvar, prema informacijama koje smo dobili iz Željezničara ovaj igrac se danas vraca na Grbavicu neobavljena posla.

Cak je i menadzer ovog igraca davao izjave kako je Jahic blizu potpisivanja trogodisnjeg ugovora, ali ocito kako je sve propalo, a da se ne zna pravi razlog. Sumnja se da se u transfer upetljalo previse menadzera, te da su Rusi koji su bili zadovoljni Jahicevom igrom na probnoj utakmici, na kraju ipak odustali od transfera.

Koji god razlog bio, Jahic se vec danas vraca u Sarajevo, ali pitanje je da li ce biti u kombinaciji za mec protiv Posusja, s obzirom na razvoj situacije.

02.03.2007.

najbolji rezultati

Sampion Bosne i Hercegovine 1946.godine
Prvo prvenstvo Bosne i Hercegovine odrzano je 1946, klubovi su se prvo takmicili u tri podsaveza: Sarajevskom, Banjaluckom i Mostarskom. tri prvaka bili su Zeljeznicar, Borac i Velez.U finalnom dijelu pobijedio je Zeljeznicar, postao prvi prvak Bosne i Hercegovine i izborio pravo igranja u Prvoj saveznoj ligi kao prvi i jedini klub iz Bosne i Hercegovine. Nakon ovog uspjeha dolaze teski dani za Zeljeznicar. Odlukom politickih vrhova Zeljeznicar je novoformiranom klubu Torpedo morao ustupiti svoje najbolje igrace: Lovrica (10 godina bio najbolji igrac i kapiten), Alajbegovica, Konjevoda, Lazarevica, Rajlica, Golca, Silica. Jedini igrac koji je uspio odoliti svim ucjenama je Josko Domorocki. Nakon toga, Torpedo je sa Zeljinim igracima i politickim lobijima uspio uci u prvu ligu, a Zeljo je dugo vremena taborio po raznim ligama. Jesenji sampion ex Jugoslovenske lige 1966/67.godine: To je do tada bio najbolji Zeljin rezultat, Zeljo je imao mlad i perspektivan tim koji je imao sampionsku perspektivu. U to doba u Zelji su igrali: Radovic, Hrvat, Kadric, Bratic, Katalinski, Hadziabdic, Jelusic, Bajic, Osim,F. Mujkic, Derakovic, Saracevic, M. Mujkic, Bratic, Spreco. Medjutim na kraju prvenstva zauzeli su cetvrto mjesto na tabeli.

 

JESENJI SAMPION JUGOSLOVENSKE LIGE 1966/1967
To je do tada bio najbolji Zeljin rezultat. Zeljo je imao mlad i perspektivan tim koji je imao sampionsku perspektivu. U to doba u Zelji su igrali: Radovic, Hrvat, Kadric, Bratic, Katalinski, Hadziabdic, Jelusic, Bajic, Osim, F. Mujkic, Derakovic, Saracevic, M. Mujkic, Bratic, Spreco. Medjutim, na kraju prvenstva su zauzeli cetvrto mjesto na tabeli.

 

Vice sampion ex Jugoslavije 1970/71.godine
Nakon brilijantnih partija, nakon kojih su Zelju prozvali Plavi expres, Zeljeznicar je bio nadomak i osvajanja sampionske titule. generacija koja se prosetala ligom ipak na kraju nije uspjela izboriti konacnu pobjedu. Prvak je bio Hajduk, kojem je cak priznat gol koji je igrac dao rukom . Tu generaciju cini li su: Radovic, Kadric, Hrvat, Bratic, Kojovic, Derakovic, Hadziabdic, Jelusic, Jankovic, Bukal, Spreco, Bajic, Janjus, Katalinski, Becirspahic.
Sampion ex Jugoslavije 1971/72.godine
Po prvi put u istoriji Zeljeznicar je postao prvak Jugoslavije sakupivsi 51 bod, za deset vise od drugoplasirane Crvene Zvezde. Nakon poslijeratnih muka i stagniranja, nakon sto je nekoliko godina bio u vrhu Yu fudbala Plavi su Sampionsku titulu donijeli na Grbavicu. Titula je ovjerena u Beogradu 15.juna kada je Zeljo pobjedio Partizan sa 4:1. Kao sampion igrao je protiv Derbi Kauntia. Zeljo je izgubio obje utakmice, na Kosevu 2:1 i u gostima 2:0.
Finalist Kup-a ex Jugoslavije 1981
Malo je Zelji nedostajalo da se okiti jos jednim trofejom u bivsoj drzavi. U Beogradu pred prepunim tribinama, Bazdarevic je u 36 minutu iz penala doveo Zeljeznicar u vodstvo na opstu radost vise od deset hiljada plavo bijelih navijaca. Sa tim rezultatom se otislo na odmor. U drugom poluvremenu Velez je vodio 2:1, Bazdarevic je u 61 minutu vratio nadu u povoljan ishod utakmice. Ali u 78 minutu igrac Veleza, Okuka dovodi svoj tim u vodstvo i utakmica se zavrsava rezultatom 3:2 za Velez. Tu utakmicu su igrali: Njegus, Berjan, Komsic, Lusic, saracevic, Cilic, Nikic (Grabo), Odovic (Vlaski), Paprica, Bazdarevic, Bahtic. Do finala Zeljo je pobjedio Rudar iz Velenja (2:1), Slobodu iz Titovog Uzica (1:0), Radnicki iz Nisa (1:0), Partizan (2:0).
Polufinalist Kup-a UEFA 1984/85
Jedna odlicna Zeljina generacija koja nije uspjela osvojiti sampionsku titulu ali je uspjela uci u istoriju sa najvecim medjunarodnim uspjehom i sa jednim golom koji se ni danas nije zaboravio. Zeljin Plavi ekspres je furiozno stigao do polufinala Kup-a UEFA i do finala sa Real Madridom ga dijelilo nevjerovatne tri minute. Zeljo je u prvom kolu izgubio 1:0 u Bugarskoj od njihovog predstavnika Slivena, medjutim u Sarajevu dozivjeli su debakl od 5:1. Nakon toga Zeljo igra sa Svicarskim Sionom 2:1 na Grbavici, u uzvratnoj utakmici je bilo 1:1. Zeljeznicar je pregazio jos Rumunsku Kerajovu (0:2, 4:0) i Sovjetski Dinamo iz Minska (2:0, 1:1) . Nakon toga dolazi utakmica protiv Videotona u Madzarskoj u Sekesfehervaru, Zeljo gubi 3:1. Na kraju, utakmica na Grbavici, golovima Bahtica i Curica Zeljo je bio u finalu, a navijaci na sedmom nebu, medjutim dolazi 87 minut i Cuhaji...
Sampion Bosne i Hercegovine 1997/98.godine
Nakon jos jednog teskog perioda u istoriji kluba, kad nas je der'o ko je stigao. Dosao je i taj trenutak satisfakcije. Zeljo je na kraj prvenstva zavrsio na cetvrtom mjestu, to mjesto nas je vodilo u play-off za sampiona Bosne i Hercegovine. Zeljo je igrao u grupi sa Bosnom i Zrinjskim. Prva utakmica je zavrsena je 3:0 za Zelju, Bosna je jednostavno bila pregazena. U drugoj utakmici popustilo se malo u igri, ali je i to bilo dovoljno da stignemo u finale pobjedivsi Zrinjski sa 2:1. U finalu nas je cekalo Sarajevo. Utakmica koja je svakako teska i kada se i za puno manje uloga nego sto je titula sampiona. Utakmica nije bila na zavidnom nivou, naravno bila je napeta do samog kraja, ali Zeljo nije igrao bas onako kako smo se svi nadali. Medjutim u zadnjoj minuti momak koji se zove Hadis Zubanovic je zatresao mrezu Sarajeva i poklonio nam prvu poslijeratnu titulu. Akcija je krenula od Pehlivanovica, preko Sopovica do Zubanovica i lopta je u golu. Hadis Zubanovic je igrac koji ce dugo ostati zapamcen po svojim igrama u play-offu. Zeljo nije imao priliku igrati u predkolu Lige Prvaka, vec je igrao u Kup-U UEFA i ne bi se moglo reci da je razocarao. Naravno svi smo se mi potajno nadali nekom uspjehu, ali 1:1 na Kosevu i 1:0 u Skotskoj protiv Kilmarnocka i nije tako lose kada uzmemo u obzir nase uslove.
Pobjednik Super kup-a BiH 1999.godine
Osvajac Kup-a BiH 2000.godine
Pobjednik Super kup-a BiH 2001.godine

 

Osvajac Super Kupa 1998.
Jesenja sezona je bila na izmaku, a Zeljeznicar nije opravdao ulogu sampiona. U vrlo losoj atmosferi, i jos losijim vremenskim uslovima, NSBiH je donio odluku da se utakmica Super kupa Bosne i Hercegovine protiv Sarajeva odigra na Dan drzavnosti. Tog 25. novembra 1998. godine na Grbavici se skupilo 15.000 gledalaca, a mnogi su bili pesimisticni po pitanju ishoda. Prvo poluvrijeme nije donijelo kvalitetnu igru i svi su imali osjecaj da bi utakmica mogla biti odlucena jednim golom. Medjutim, drugo poluvrijeme je donijelo nesto sasvim drugo. “Munjeviti rat” u izvedbi plavih momaka je rezultirao sa cetiri pogotka u mrezi nasih komsija, a strijelci su bili Fatic, Muharemovic, Radonja i Zeric. Ovo je zasigurno jedna od najsladjih pobjeda u duelima sa gradskim rivalom, a sastav je izgledao ovako: Guso, Mulalic, Burek, Kunic (Lagumdzija), Biscevic, Kurt, Fatic, Radonja (Zeric), Muharemovic, Obuca (Cenan), Zubanovic.
2000. GODINA
Moglo bi se reci da je ovo bila godina koja je oznacavala pocetak jedne nove ere u historiji FK Zeljeznicar. Rezultatski, ostace ubiljezeno da je Zeljeznicar osvojio Kup Bosne i Hercegovine, pobjedom u finalnom liga takmicenju sa visockom Bosnom i Slobodom. Zeljeznicar je veci dio sezone bio na vodecem mjestu lige. Ipak, u posljednjem kolu, prvo mjesto je ustupio Jedinstvu iz Bihaca, ali je i to bilo dovoljno za nastup u doigravanju za sampiona sa klubovima iz Zapadne Hercegovine. Igranje na dva fronta, i to svaki drugi dan, moralo je dovesti do umora i popustanja u jednom takmicenju. Na kraju je osvojen kup, sto je omogucilo ponovni nastup u Super kupu. Krajem godine i pocetkom naredne su odigrane dvije utakmice sa ekipom Brotnja (sampion 2000. godine). Rezultat od 0:0 u Citluku, te 3:1 na Grbavici je bilo dovoljno za jos jedan trofej.
2000/2001 - Prva dupla kruna
U maratonskom prvenstvu, u kojem su odigrana cak 42. kola, Zeljeznicar je na velicansten nacin dosao do jos jedne titule sampiona Bosne i Hercegovine. Ubjedljivo je osvojio prvo mjesto na tabeli, uz impresivnu gol-razliku 113:38. Medjutim, pocetkom proljetnog dijela nije sve izgledalo tako sjajno. Zeljo je zapao u krizu, a sve je rezultiralo smjenom trenera. Dinu Djurbuzovica je zamijenio dotadasnji trener juniora Amar Osim. Mnogi su bili skepticni, ali ono sto se desilo svega nekoliko dana kasnije, sve je razuvjerilo. Na Kosevu je sa 3:0 pregazeno zahuktano Sarajevo, ali iznad svega su svi bili zadovoljni zbog nacina na koji je taj rezultat ostvaren. Zeljeznicar je pokazao da je zrela ekipa, sa nekoliko sjajnih pojedinaca, medju kojima i kapiten Dzalaludin Muharemovic, koji je osvojio titulu najboljeg strijelca. Na drugoj strani, Zeljeznicar je dosao i do finala Kupa Bosne i Hercegovine gdje su nas jos jednom cekale komsije. U uzbudljivoj i nadasve kvalitetnoj utakmici, Sarajevo je dva puta vodilo, a Zeljeznicar golovima Alihodzica stizao. Konacno, Muharemovic je donio pobjedu Zeljeznicaru rezultatom 3:2. U toj generaciji su nastupali: Kruzik, Guso, Biscevic, Mulaosmanovic, Kurt, Mulalic, Alihodzic, Adzem, Beslija, Zeric, Muratovic, Muharemovic, Joldic, Garcevic, Kunic, Zubanovic, Fatic, Mesic, Sabic, Ihtijarevic, Radonja, Burek, Prepoli, Holjan…
2001/2002 - Druga titula zaredom
Ponovo je Zeljeznicar vrlo sigurno dosao do titule sampiona Bosne i Hercegovine. Drugoplasirani Siroki Brijeg je zaostao punih 11 bodova, a zvanicna potvrda je stigla dva kola prije kraja. U fenomenalnoj atmosferi na prepunoj Grbavici, u gradskom derbiju je savladano Sarajevo sa 1:0. Iako igra nije bila na visokom nivou, svi su zadovoljni otisli sa pjesmom na usnama, jer Zeljeznicar je odbranio titulu. Ponovo smo stigli i do finala Kupa Bosne i Hercegovine, ali ovaj put nije bilo srece. Sarajevo je u triler-zavrsnici pobijedilo rezultatom 2:1. Na semaforu kosevskog stadiona je stajalo 1:0 za Sarajevo, a onda je u 91. minuti Gredic iz slobodnog udarca izjednacio. Nazalost, eksplozija radosti je trajala svega dvije minute, jer smo uspjeli primiti jos jedan gol. Ipak, i dalje je stajala cinjenica da je Zeljeznicar najjaci tim na prostoru Bosne i Hercegovine. Iako klubovi iz RS nisu ucestvovali u zajednickoj ligi, u Kupu smo imali priliku sastati se sa Leotarom i glatko ih savladati, prvo u Trebinju, a onda i na Grbavici. Ovu sezonu su u dresu Zeljeznicara odigrali: Kruzik, Mulaosmanovic, Zeric, Kurt, Adzem, Mulalic, Alihodzic, Alic, Karic, Huljev, Fatic, Gredic, Biscevic, Muharemovic, Seferovic, Silic, Jahic, Tica, Guvo, Garcevic, Prepoli…
2002/2003 - Vicesampioni i jos jedan Kup
Koliko je samo ova sezona donijela radosti i tuge istovremeno. Pocelo je kao u snovima. Evropski pohod Zelje je zapoceo na Islandu. U dvije utakmice smo pobijedili tamosnjeg prvaka Akranesa. Isto se dogodilo i protiv norveskog Lillestroema, a onda je na red dosao Newcstle United. Naravno, svima je bilo jasno da je gotovo nemoguce napraviti iznenadjenje. Ali cinjenica da nas samo jedan korak dijeli od najveceg svjetkog klupskog takmicenja - Lige sampiona, dizala je temperaturu u ionako vrelim avgustovskim danima. Izgubili smo, ali Zeljeznicar se nije obrukao, a svima ce jos dugo biti urezane u sjecanju prelijepe slike natrpanog Koseva obojenog u PLAVO. Evropska avantura, ipak, nije bila zavrsena, jer nas je ocekivao nastup u Kupu UEFA, i spanska Malaga.
Kada je u pitanju domaci plan, po prvi put su se u zvanicno ligasko takmnicenje ukljucili i klubovi iz RS. To je svakako doprinijelo jacanju konkurencije, a vec poslije nekoliko kola je bilo jasno da ce ovo biti jedna veoma teska sezona. Zeljeznicar je u Leotaru dobio izrazito jakog konkurenta i borba se vodila cijelim tokom 38 kola dugog prvenstva. U posljednje kolo smo usli poravnati, a da je tako ostalo, Zeljeznicar bi zbog boljeg medjusobnog omjera bio sampion. Hiljade navijaca u plavom se zaputilo u Siroki Brijeg na odlucujucu utakmicu, a veliki broj njih je ostao u Sarajevu zbog nedovoljnog broja autobusa. Ulice su taj dan bile puste, i svi su osluskivali sta se desava u Sirokom Brijegu, ali i u Ugljeviku, gdje je gostovao Leotar. Nazalost, Leotar je pobijeio Rudar sa 2:1, a mi smo prikazali veoma slabu igru i zasluzeno smo porazeni sa 1:0. Kao nedovoljna utjeha, ostao nam je kup, gdje smo u finalu, u dvije utakmice, jos jednom dokazali da smo bolji od Leotara. Zeljin dres su u ovom prvenstvu nosili: Hasagic, Kruzik, Mulalic, Jahic, Alihodzic, Muharemovic, Biscevic, Mulaosmanovic, Guvo, Gredic, Kajtaz, Karic, Avdija, Cosic, Zeric, M. Mesic, Radonja, Smailagic, Aleksic, Rascic, Alagic, Silic, Tica, Beslija, Mudrinic, Bajkusa, Seferovic, S. Mesic, Hadzic, Tresnjo, Holjan.
02.03.2007.

historia najvatrenijih navijaca zeljeznicara MANIJAKA

Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.

U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.

U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".

U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.

Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".

U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.

Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.

Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.

I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"

02.03.2007.

SLIKE MANIJAKA NA DERBIJIMA

 

02.03.2007.

GRBAVICA

Grbavica

Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica, hram fudbala, međutim Željo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Željo je svoje utakmice igrao na stadionu 6. April koji se nalazio na Čengić vili. Na tom stadionu je Željezničar igrao svoje prvoligaške utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmičio u Prvoj ligi tadašnje Jugoslavije. 1953. godine izgrađena je Grbavica (Dolina ćupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je ušla legendu. 13. septembra otvorena je Grbavica i Željo je pobijedio ekipu Šibenika sa 4:1. Stadion se počeo graditi 1949. godine predanim dobrovoljnim radom članova RSD Željezničar. U početku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976. godine, u međuvremenu Željo je svoje utakmice igrao na Koševu.

Onda je došao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio poprište žestokih sukoba. Reintegracijom Sarajeva i mi smo došli u posjed svog stadiona. Zvanično je otvoren 2. maja 1996. godine, kada su Željo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalištem. Treba napomenuti da je Željo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takođe više ne postoji.

 

Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobođenju":

 

Jaka volja jača od svega
Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Željezničar je počeo da kuburi sa igralištem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlačionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je priča o njegovim seobama i nekakvom vječitom podstanarskom statusu duga i tužna.
Podstanari
Željezničari su, međutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjeđivala je neimaštinu, progone,otimanje i paljevine....
Prvo, nazovimo ga “igralište” bilo je na Čengić-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vježbalište, gdje su još austrougarski vojnici učili da marširaju. Ledina tada nije bila ničija. Riješili su da baš tu postave stative, naravno bez mreža, izmarkirali “teren”. Istina, već postojeći i vodeći klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sašk, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igrališta, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, što Željezničari nisu mogli, jer su živjeli od članarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad već imao)... Na treninge su odlazili pješke, uredno, noseći svoju opremu pod miškom. O klubanama ili tuševima nije bilo ni govora. Svaki igrač održavao je svoju opremu.
Kada su stekli nešto novaca, organizujući dobro posjećene igranke i priredbe u Aćima Babića ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igralište Sašk-a u Kovačićima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, čak i ekonoma Vonenka Kranjca.
Prvo novo igralište
Od 1931. godine u Pofalićima, na zemljištu koje je pripadalo Željeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, počela je izgradnja Željezničarevog novog igrališta.
Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, stručni dio posla besplatno je obavljen u Željezničkoj direkciji. Fizički dio posla, uređenje i odvoz zemlje radili su svi fudbaleri, članovi uprave, službenici i radnici na željeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovučeno je 36 vagona šljake iz Ložionice. Sve je to bila drenaža, zatim je nabačen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeći vrijedno kao mravi, 1932. završili su posao.
Igralište je bilo izgrađeno tako da se pola sata i poslije najveće kiše na njemu moglo komotno igrati. Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Međutim, iz čiste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Želje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je činjeno da bi se dočepali Željinih igrača (kao što je činjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Pošto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Željezničkoj glavnoj radionici pitanje vlasništva zemljišta na kojem je izgrađeno igralište. Uspjeli su utvrditi da zemljište pripada Srednjem stovarištu. I, 1938. počelo je na samom centru igrališta uskladištavanje građevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igrališta.
Pošto je Željezničar postao ozbiljan konkurent u međusobnim susretima, očekivali su da će se ovim činom – gubitkom igrališta – klub konačno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat – Željezničar je ostao jedinstven i čvršći. Što se tiče stadiona, bili su beskućnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice.
Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragično-teških situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, prošlo je više od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji većeg i modernijeg stadiona na Koševu.
Konačno u svom domu
Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predviđeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, između ostalog, nalazili: gimnastička sala, sobe za smještaj gostujućih ekipa, restoran i još niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva.
Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dograđeni dio teško ostećen. Vatra je progutala svu Željezničarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kažu da im je najviše žao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi.
“Sportsko društvo Željezničar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rješenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog društva Željezničar, koje ima 14 klubova” – kaže direktor Društva Zdenko Jelić. “Ovom prilikom”, dodaje Jelić, “moram reći da je od 316 pehara koliko je uništeno – popaljeno ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Željini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takođe bilo mnogo pehara sačuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.”




02.03.2007.

PJANIĆ Anel

PJANIĆ Anel

Napad

 

Datum rođenja: 26.12.1983.

Karijera: Rainci Gornji, Bosna Kalesija, Željezničar

U PL debitovao 06.08.2005. na utakmici Željezničar – Posušje 3:0
02.03.2007.

HADŽIĆ Emir

HADŽIĆ Emir

Napad

 

Datum rođenja: 19.07.1984.

Karijera: Rudar Kakanj, Željezničar

U PL debitovao 18.10.2000. na utakmici RUDAR KAKANJ - Čelik 1:0
02.03.2007.

RAŠČIĆ Almir

RAŠČIĆ Almir

Vezni red

 

Datum rođenja: 07.11.1984.

Karijera: Goražde, Željezničar, Olimpik, Čelik, Željezničar

U PL debitovao 12.05.2004. na utakmici ŽELJEZNIČAR - Glasinac 4:0
02.03.2007.

JAMAK Nermin

JAMAK Nermin

Vezni red

 

Datum rođenja: 25.08.1986.

Karijera: Željezničar (junior)

U PL debitovao 06.08.2005. na utakmici Željezničar – Posušje 3:0
02.03.2007.

MUHAREMOVIĆ Dino

MUHAREMOVIĆ Dino

Vezni red

 

Datum rođenja: 25.10.1985.

Karijera: Željezničar, Ozren Semizovac, Željezničar

U PL debitovao 06.08.2005. na utakmici Željezničar – Posušje 3:0
02.03.2007.

ALAGIĆ Mirzet

ALAGIĆ Mirzet

Vezni red

 

Datum rođenja: 12.08.1978.

Karijera: Željezničar, Vratnik, Vrbanjuša, Bosna Visoko, Željezničar, Brotnjo, Sarajevo, Iskra, Željezničar

U PL debitovao 04.08.2001. na utakmici BOSNA - Olimpik 1:0
02.03.2007.

MEMIŠEVIĆ Damir

MEMIŠEVIĆ Damir

Odbrana / vezni red

 

Datum rođenja: 22.01.1984.

Karijera: Borac, Werder Bremen (GER), Željezničar

U PL debitovao 13.08.2005. na utakmici Željezničar – Sloboda 5:1
02.03.2007.

GREDIĆ Almir

GREDIĆ Almir

Odbrana / vezni red

 

Datum rođenja: 27.04.1976.

Karijera: Jasen Brodarevo (SCG), Polimlje Prijepolje (SCG), Mogren Budva (SCG), Željezničar, Olimpik, Željezničar

U PL debitovao 06.09.2000. na utakmici OLIMPIK - Jedinstvo 1:0
02.03.2007.

DUDO Edin

DUDO Edin

Odbrana

 

Datum rođenja: 30.04.1981.

Karijera: Sarajevo, Željezničar, Olimpik, Željezničar

U PL debitovao 17.03.2001. na utakmici Čapljina - SARAJEVO 0:3
02.03.2007.

SELIMBEGOVIĆ Mersad

SELIMBEGOVIĆ Mersad

Odbrana

 

Datum rođenja: 29.04.1982.

Karijera: Željezničar, TOŠK, Olimpik, Žepče, Željezničar

U PL debitovao 17.04.2001. na utakmici Đerzelez - ŽELJEZNIČAR 0:6
02.03.2007.

kajtaz admir

KAJTAZ Admir

Odbrana

 

Datum rođenja: 30.03.1978.

Karijera: Velež, Željezničar

U PL debitovao 09.08.2000. na utakmici Jedinstvo - VELEŽ 2:0
02.03.2007.

mulalic edis

MULALIĆ Edis

Odbrana

 

Datum rođenja: 23.10.1975.

Karijera: Željezničar, Bayer Uerdingen (GER), Eintracht (GER), Hamm (GER), Željezničar

U PL debitovao 05.08.2000. na utakmici ŽELJEZNIČAR - Brotnjo 2:0
02.03.2007.

grahovac branko

GRAHOVAC Branko

Golman

 

Datum rođenja: 08.07.1983.

Karijera: Sloga Srbac, Zeta Golubovci (SCG), Željezničar
02.03.2007.

efendic faris

EFENDIĆ Faris

Golman

 

Datum rođenja: 20.02.1983.

Karijera: Željezničar, Eintracht Trier (GER), Olimpik, Čelik, Željezničar

U PL debitovao 06.08.2005. na utakmici Željezničar – Posušje 3:0
02.03.2007.

tim

Tim

02.03.2007.

pocetak

 

evo ja odlucio napravit blog o igracima ,novostima i manijacima iz zalje

<< 03/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

strucni stab

Predsjedništvo
Predsjednik: Samir Landžo
Podpredsjednik: Mladen Grubešić



Član: Hamo Brajlović
Clan: Mirsad Sipović
Član: Selim Babić
Član: Džemo Bisić
Član: Ramiz Dervišević
Član: Muridin Đuliman
Član: Ahmed Katica
Član: Nedžad Koldžo
Član: Zaim Memić
Član: Mirza Sabljica
Član: Amir Zukić

TRADICIJA
Dvije godine poslije završetka Prvog svjetskog rata, u jesen 1920. godine, radnici željezničke radionice u Sarajevu pokrenuli su inicijativu za formiranje fudbalskog kluba koji je dobio ime Željezničar. Prvi je tu ideju za formiranje kluba svojim kolegama predložio Dimitrije Dimitrijević. Sredinom jula 1921. godine, podnesena je molba Sarajevskom podsavezu za primanje Željezničara kao punopravnog člana podsaveza. Kako bi bio primljen u podsavez, Željezničar je trebao odigrati dvije utakmice i mečevi su dogovoreni sa ekipama SAŠK-a i Sarajevskog ŠK. Prvu zvaničnu utakmicu Željezničar je odigrao sa SAŠK-om 17. 09. 1921. godine i izgubio sa 5:1. Prvi gol u historiji kluba dao je Dimitrije Dimitrijević. Dan nakon ovog susreta odigran je meč sa Sarajevskim ŠK i Željezničar je ponovo bio poražen, ali ovog puta sa 2:1. Ono što je bilo najvažnije 19. 09.1921. godine, Željezničar postaje punopravni član saveza.
Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je 02.10.1921. godine sa ekipom ŠPARTE, a rezultat je bio neriješen 1:1. Bili su to počeci kluba, koji je evo nakon osam decenija postojanja, postao jedan od najboljih i najorganizovanijih timova u BiH.
Kroz svoju historiju Željezničar je doživljavao uspone i padove. Stekao je mnogobrojne simpatije ljubitelja fudbala, a ono što se sigurno može reći je da Željezničar ima najbolje navijače u BiH.
Poslije prijema u Sarajevski podsavez pet narednih godina ekipa se takmiči u drugom razredu da bi u sezoni 1926./27. Željezničar postao član prvog razreda Sarajevskog podsaveza. U ovom rangu takmičenja ostaje sve do početka Drugog svjetskog rata, tačnije do 1941. godine. Poslije završetka rata, dolazi do reaktiviranja kluba koji odmah nastavlja takmičenje.
U sezoni 1945./46., Željezničar se takmiči u prvenstvu grada Sarajeva i u konkurenciji tri ekipe osvaja prvo mjesto.
Samo godinu dana kasnije, u kvalifikacijama, Željezničar postaje član Prve savezne lige Jugoslavije. U to vrijeme nastaju veliki problemi, jer se od strane Fiskulturnog saveza BiH vrši pritisak na Željezničar kako bi svoje igrače ustupio fudbalskom klubu Torpedo. Sedam igrača prelazi u Torpedo i u klubu nastaje kriza.
Od 1947. godine pa u narednih šesnaest godina tim se takmiči u prvoj, drugoj, republičkoj i podsaveznoj ligi.
Već od 1962. godine, ekipa postaje stabilan prvoligaš i počinje stvarati generacije fudbalera koji će ostvariti najbolje rezultate.
Prvi značajniji uspjeh na euro-sceni napravljen je u sezoni 1968./69. u Srednjoevropskom kupu. Željezničar je uspio doći do polufinala a u prethodnim mečevima savladao je ekipu Honveda iz Mađarske, potom Banjik dok je u polufinalu izgubio od Union Teplica, ekipe koja je također iz bivše Čehoslovačke. U prvom susretu u Sarajevu bilo je 1:1 da bi u gostima Željezničar izgubio sa 2:1.
U sezoni 1970./71., Željezničar postaje vicešampion bivše Jugoslavije sa 45 bodova. Hajduk je te sezone bio prvak sa 49 bodova. Izlazak na evropsku scenu donio je izuzetno dobre rezultate. Naime, Željezničar se takmičio u kupu UEFA i uspio je doći do četvrtfinala. Pobjede nad belgijskim Brižom, italijanskom Bolonjom i škotskim St. Džonstonom bile su ravne podvigu, ali u četvrtfinalnom meču Željezničar je izgubio od mađarskog Ferencvaroša na penale.
Da nisu slučajno ostvarili tako dobre rezultate, kako na međunarodnoj sceni tako i u prvenstvu, fudbaleri Željezničara pokazuju već naredne sezone kada postaju šampioni Jugoslavije. U posljednjem kolu te sezone savladan je Partizan u Beogradu sa 4:0. Bilo je to 15. juna 1972. godine, šampionsku generaciju sačinjavali su: Janjuš, D. Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. Tokom te sezone još su igrali: S. Kojović, Hrvat, M. Radović, Ibrahimović i Rodić. Trener te sjajne generacije fudbalera bio je Milan Ribar sa pomoćnicima Kulovićem i Požegijom. Željezničar se popeo na sam vrh jugoslovenskog fudbala, a ekipe Partizana, Dinama, Crvene Zvezde, Hajduka dobile su velikog konkurenta.
Teški trenuci u ekipi ponovo nastaju u sezoni 1977./78. godine kada Željezničar seli u niži rang takmičenja, ali se u narednoj sezoni ponovo vratio u elitno društvo.
Novi veliki uspjeh ostvaruje se 1981. godine kada tim sa Grbavice dolazi do finala kupa bivše države i u finalnom meču gubi od mostarskog Veleža sa 3:2. Susret se igrao na stadionu Marakana, 24.05.1981. godine pred oko 50.000 gledalaca. Oba gola za Željezničar postigao je Mehmed Baždarević. U finalu kupa igrali su: Njeguš, Berjan, Lušić, Ćilic, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević, Nikić, Grabo, Komšić, Saračević i Vlaški. Na klupi su još bili Arnautović, Baljić, Ivanović, Ćuric i N. Pehlivanović.
U Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije nastupa sve do početka agresije na BiH, tačnije do 1992. godine. Najveći uspjeh na euro-takmičenju i u svojoj historiji uopšte, Željezničar ostvaruje u sezoni 1984./85. kada se uspijeva plasirati u polufinale kupa UEFA. Tu utakmicu ljubitelji fudbala u bivšoj državi, a posebno navijači Željezničara, dugo ce pamtiti. Mađarski Videoton je u prvom meču bio bolji od Željezničara pobijedivši sa 3:1. U uzvratnom susretu na Grbavici Željezničar je imao povoljan rezultat od 2:0 sve do 90 minute kada igrač Videotona, Čuhaji, postiže pogodak i na taj način svom timu obezbjeđuje plasman u finale kupa UEFA. Generaciju koja je ostvarila ovaj uspjeh predvodio je najbolji trener sa ovih prostora Ivica Osim a ekipu su sačinjavali: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Ćilic, Bahtić, Ćurić, Paprica, Baždarević, Škoro, Mihajlović, Samardžija i Nikić.
Teške godine po klub bile su, svakako, od 1992. do 1995. godine kada je trajala agresija na našu zemlju, jer se rad ekipe odvijao u izuzetno teškim uslovima, a stadion Grbavica je bio nedostupan za treniranje. Poslije završetka rata u našoj zemlji Željezničar nastavlja takmičenje u Premijer ligi BiH.
Epitet šampiona ponio je u sezoni 1997./98. godine kada je u finalu play off-a savladao vječitog rivala, tim Sarajeva sa 1:0, pogotkom Hadisa Zubanovića u poslednjim minutama utakmice. Titula šampiona je osvojena pod dirigentskom palicom Envera Hadžiabdića a u ekipi su igrali: Gušo, Hurić, Burek, Pehlivanović, Kunić, Biščević,Mulaosmanović, Buljubašić, Fatić, Gredić, S. Žerić, Šopović, Zubanović i Vazda. Iste godine ova generacija osvaja još jedan vrijedan trofej, Superkup. Utakmica Superkupa igrala se na stadionu Grbavica ponovo između gradskih rivala Željezničara i Sarajeva. Željezničar je te iste godine osvojio prvenstvo, a Sarajevo kup BiH. U tom susretu Željezničar je slavio ubjedljivu pobjedu od 4:0. Treba svakako naglasiti plasman u finale i polufinale kupa BiH 1997. odnosno 1998./99. godine.
U sezoni 1999./2000., Željezničar zauzima prvo mjesto na tabeli sa izglednim šansama da ponovo dođe do šampionske titule.
U sezoni 1999./2000. FK "Željezničar" osvaja titulu KUP-a BiH, kada u finalnoj utakmici na stadionu "Grbavica" pobjeđuje ekipu Slobode iz Tuzle rezultatom 3:1 (Žerić, Muratović, Mekić). Kao osvajač KUP-a BiH, FK "Željezničar" u okviru KUP-A UEFA igra protiv Poljskog protivnika Wisle (0:0 i 3:1) – pa u konačnom rezultatu 3:1 Wisla prolazi dalje.
U sezoni 2000./2001. dolaskom Amara Osima na čelo Stručnog štaba FK "Željezničar" osvaja obje titule. Iz tog perioda pamtiće se i veličanstvena proslava ispred Vječne vatre u Sarajevu. Takođe će se pamtiti i pobjeda u finalu KUP-a BiH nad gradskim rivalom Sarajevom od 3.2, a golove za Željezničar dali su Alihodžić (2) i Muharemović. Te godine se FK "Željezničar" po prvi put kao predstavnik Bosne i Hercegovine kvalifikuje u najelitnije klupsko evropsko takmičenje UEFA Ligu prvaka. U prvom kvalifikacionom krugu Lige prvaka Željezničar igra protiv Levskog iz Bugarske. U prvoj utakmici odigranoj u Sofiji Levski pobjeđuje Željezničar sa 4.0, a u revanš utakmici u Sarajevu bilo je za Levski sasvim dovoljno 0:0 za prolaz u dalje takmičenje. A Željezničar i naredne godine nastavlja sa dominacijom u nacionalnom prvenstvu.
U sezoni 2001./2002. Željezničar je ponovo šampion, a u KUP- u dolazi do finala gdje od gradskog rivala Sarajeva gubi titulu pobjednika KUP-a sa rezultatom od 2:1 u korist Sarajeva, a gol za Željezničar postiže Gredić.
Potom nastupa Željin pohod po Evropi, gdje će ga u nastojanjima da uđe u grupnu fazu takmičenja UEFA Lige prvaka zaustaviti slavni Newcastle iz Engleske.
FK "Željezničar" – UEFA Liga Prvaka:
Željezničar – Akranes (3:0-1:0)
Lillestrom – Željezničar (0:1-0:1)
Željezničar – Newcastle (0:1-0:4)
Ispadanjem iz trećeg kruga kvalifikacija za Ligu Prvaka FK "Željezničar" se plasira u I kolo KUP-a UEFA, gdje za protivnika dobija FC Malaga (Španija), međutim da je bilo malo više sportske sreće FK "Željezničar" plasirao bi se dalje jer je u prvoj utakmici odigranoj u Sarajevu rezultat bio 0:0, a u revanš utakmici Malaga na početku utakmice iz penala postiže gol, što je ispostaviće se, bio i konačan rezultat utakmice.
U sezoni 2002/2003 Željezničar je viceprvak BiH i osvajač KUP-a BiH, te se plasira u pretkolo KUP-a UEFA, gdje je voljom žrijeba izvukao ekipu Anorthosis (Kipar). Prva utakmica se igra 14.08.2003. godine u Sarajevu a revanš 28.08.2003. na Kipru. Takmičenje u ovoj sezoni ostaće zapamćeno i po tome što se odvija na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine.
U sezoni 2003./2004. još jednom je Željezničar fenomenalno odigrao drugi dio sezone i došao do drugog mjesta u koje ni najsmjeliji prognozeri nisu iskreno vjerovali. Gotovo ista ekipa, igrački možda čak i slabija u odnosu na jesenji dio, pokazala je pravo lice našeg kluba i izborila plasman na evropsku scenu. Na konačnoj tabeli zauzeli smo drugo mjesto sa 59 osvojenih bodova, dva boda iza prvoplasiranog Širokog Brijega, a tri ispred Sarajeva i Leotara. Poslije jesenje polusezone smo bili na osmom mjestu sa 22 boda. Bili smo najefikasniji tim u Premijer ligi sa čak 67 golova ili 2,23 po utakmici.
U sezoni 2004./2005. Željezničar je završio na 2. mjestu na tabeli Premijer lige, ali usljed neispunjavanja uslova za UEFA licencu nije igrao u Evropi. Ova sezona ujedno se smatra i najneuspješnijom od osvajanja prve titule prvaka 1998. godine. U ovu sezonu Željezničar ulazi odlučan da ostvari što bolji rezultat u Prvenstvu, te da ispuni uslove za dobijanje licence za evropska takmičenja, do kojih namjerava doci preko Kupa BiH.

Seniorski tim Fudbalskog kluba "Željezničar" u proteklim godinama ostvario je niz uspjeha. Iako su svi fudbaleri stasavali u najgorem periodu kada je trajala agresija na BiH, kada nisu postojali uslovi treniranja, rad u klubu se nije prekidao. U ratnim vremenima ekipa se okupljala po prohladnim salama bez osnovnih uvjeta za rad, ali sa velikom željom da se klub održi u funkciji. Treba napomenuti da je tokom agresije na BiH stadion Grbavica bio nedostupan igračima i da je pretrpio velika oštećenja. U potpunosti je uništena zapadna tribina, a teren se nije održavao četiri godine.
Pod granatama i snajperskim mecima, igrači Željezničara su dolazili na treninge što je u poslijeratnom vremenu rezultiralo nizom uspjeha. Poslije završetka rata bilo je mnogo obaveza pred rukovodstvom kluba: sanirati oštećeni stadion, opremiti ekipu, krenuti iz početka, jer se klub počeo dizati iz pepela.
Prvo državno prvenstvo BiH igrano je u okviru kvalifikacionih turnira u četiri grada a prve dvije iz grupa igrale su u finalnom turniru. Željezničar je u okviru sarajevske grupe uspio izboriti drugu poziciju što ga je odvelo na završni turnir koji je igran u Zenici. Desetine sati vožnje je trebalo ekipi da iz opkoljenog Sarajeva dođe do Zenice. I pored svih teškoća "Željezničar" je uspio u završnici zauzeti četvrto mjesto.

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
9460

Powered by Blogger.ba